Početak novog doba

15. lipnja 2010.

Piše: Anto Burić, svećenik

Eto dogodi nam se i famozni 30. svibnja. Događaj koji ne smije trajati samo dva petka pa da ispadne po onoj: Tresla se brda rodio se miš. Pale su tu velike riječi i to od onih koji bi trebeli znati što govore i o rečenom kasnije voditi računa. Naime, dobro uštimana violina sa četiri žice: Ivom Josipovićem, predsjednikom republike Hrvatske, Sulejmanom Tihićem, liderom SDA BiH, Rajkom Kuzmanovićem, i Miloradom Dodikom, pretsjednikom i premijerom Republike Srpske, pohodiše tri mučilišta, stratišta: Briševo, Sijekovac i Kozarac u kojima su tijekom minulog rata Srbi, Muslimani i Hrvati poubojali i u jamu potrpali jedni druge. Hvale vrijedan pokušaj da se već jednom krene naprijed, ne osvrćući se i uznemirujući pokojnike kadgod kome ustreba po koji politički poen ili konvertibilna marka. Istina je da smo ponovno čuli toliko puta slušanu i već napamet naučenu kajdu. Citiram: „Sulejman Tihi je rekao da žrtve u Briševu, Sijekovcu i Kozarcu i širom BiH obavezuju na odgovornu politiku kako se zlo ne bi ponovilo. Dodik je pozvao sve pravosudne institucije da obave svoj posao onako kako treba, kako bi svi počinioci zločina i u Briševu i bilo gdje drugo bili procesuirani. Mirna, stabilna i prosperitetna BiH, uređena onako kako to žele tri njena naroda, upravo je slika koju Hrvatska želi, rekao je predsjednik Josipović.“ (Glas Srpske) „Svi koji su počinili zločine dok su god biološki živi moraju biti gonjeni od strane sudova i tužilaštva“ rekao je Dodik (Nezavisne novine). „Nema kolektivne krivice“, reko je Tihić (Nezavisne novine). Zar sve ovo nismo toliko puta čuli? No nije važno. Daj Bože da ove riječi postanu djelo.

Sutradan poslije susreta kupio sam troje ideološki različite novine koje bi trebale govoriti o istom događaju: Dnevni avaz, Glas Srpske i Nezavisne novine. U njima nađoh između ostalog i povijesnu izjavu banjalučkog biskupa Franje Komarice. „Duboko sam uvjeren da se definitivno okreće jedna nova stranica pisanja naše povijesti“ (Nezavisne novine). Toga istog famoznog dana na televiziji u večernjem dnevniku čuli smo kako biskup Komarica Urbi et Orbi (čaršiji i dunjaluku) objavi: „Ovo je početak novog doba!!!“ Jesmo li toliko naivni ili je posrijedi nešto drugo, ili nam je, kako bi naš neumrli „grmo“ rekao: „Švraka popila mozak“? Mačićima treba nekoliko dana da progledaju a nama nije dovoljno ni petnaest i više godina da uvidimo, svatimo i prihvatimo da se Hrvati Bosanske Posavine ne žele vratiti. Govorim za Hrvate iz onog dijela koji pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji (Brod – Derventa – Doboj, pa niz Savu do Drine). Daj Bože da je u Banjalučkoj biskupiji stanje bolje. Dnevni avaz donosi podatak da se u ovo područje do sada vratilo samo šest posto prijetarnih stanovnika. Trebam li gornju tvrdnju nekome dokazivati? Ako baš treba evo. Nedavno se na ovoj istoj stranici pojavila najsvježija i najvjerodostojnija statistika ovog područja. Prema toj statistici u četiri bosanskoposvska dekanata broj stanovnika – katolika, u zadnjoj godini smanjio se za 1.929 osoba. Je li ovo smanjenje tendencija povratka nakon petnaest godina? Drugo: Na ovoj istoj stranici u rubrici „Bosanska Posavina danas“, župnik iz Foče kod Doboja piše: „U župi stalno živućih povratnika ima 148, uz to još onih koji povremeno borave je 50. Dakle, nekih 200 duša prebiva u preko 250 obnovljenih kuća. Povratnike uglavnom čine mlađi ili stariji umirovljenici, djece je samo osmero. Starija populacija povratnika još uvijek traži zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj i dalje zbog nepostojanja dogovora između nadležnih ministarstava dviju država. Mlađi ljudi ne mogu dobiti zaposlenje u javnim službama općine jer se odredba o konstitutivnosti naroda ne provodi.“ Iz ovoga je jasni da oko 150 obnovljenih kuća zjape prazne i čekaju da istekne rok zabrane prodaje pa da osvane ploča: „Kuća na prodaju“ kakvih je bezbroj na području Bosanske Posavine. Da netko ne prigovori kako je to star podatak. Evo najnovijeg za istu župu od 31. prosinca 2009. godine. Prema izvještaju župnika tog dana na području župe Foča je 151 stanovnik. Dakle samo troje više od spomenutog podatka. Što to govori? Pametnom dosta. Sve ostale priče o povratku ne mogu više uvjeriti ni one koji još uvijek piške u krevetu.

Nekima ne odgovara povratak u Republiku srpsku, nekima u „džamahiriju“ kako zovu drugu entitet Bosne i Hercegovine i pravdaju to svatko na svoj način. No Hrvati Posavine sami sebi skaču u stomak. Evo u odžačkoj župi koja je postala svojevrsni simbol Hrvatstva u Bosanskoj Posavini za godinu dana (prošle godine) je 71 osoba manje, a u susjednom Novom Selu (Balegovcu) čak 80 osoba manje. Treba li nekome još dokaza za moju gornju tvrdnju da Bosanska Posavina ne želi povratak, nego da i oni koji su tu jedva čekaju da šmugnu odavde? Ako nekome treba još neka nadopuna neka pogleda kompletnu statistiku od prošle godine.

Na području Republike srpske, namjerno sam ovo podvukao da naglasim, nedaleko od Modriče, samo preko Bosne postojalo je prije rata muslimansko selo Modrički Lug. U ratu je doživjelo istu sudbinu kao i sva druga muslimanska i hrtvatska sela na području sadašnje Republike Srpske. Žitelji protjerani a selo spaljeno i do temelja porušeno. Poslije rata svi su se (99%) vratili! Srbi su nedaleko izgradili novo naselje i proglasili ga općinskim sjedištem i dali mu ime Vukosavlje te kao za inat Muslimane Modričkog Luga uključili u tu općinu. Muslimanima Modričkog Luga ne smeta što se njihova općina zove Vukosavlje, što im djeca uče srpski jezik, što su svi formulari u prvom redu pisani ćirilicom i ostalo što Hrvatima kobajagi smeta. Dakle, i Modrički Lug i Garevac su u Republici srpskoj. Službeni jezik i pismo u obadva mjesta je isti. Uvjeti života isti. Kvaliteta zemlje ista, u Garevcu čak možda i bolja. Sve isto. Ovi se vratili sto posto a od Garevljana nitko. Lužani popravili prelijepe kuće, ogradili ih, sagradili džamiju, obnovili vodovod, uveli telefone, obnovili i proširili asfalt, obrađuju svoja i garevačka polja i traže tko od Garevljana želi prodti zemlju. A ne bih baš rekao da su rađe viđeni u Republici Srpskoj nego Hrvati. A Garevljani??? S vremena na vrijeme krpaju asvalt (i to ne oni), kilave s izgradnjom tornja. Hvale se Otvorenom kućom. Koješta!!! Pokojni pretsjednik Tuđman bi rekao „pih“. A cijela Bosanska Posavina??? Jesam li bio u pravu što sam ono rekao? Prosudite i navedite suprotne dikaze.

Netko nam je u vrijeme rata i poslije njega proturio tezu kako mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine imamo rezervnu domovinu a mi tu tezu objeručke prihatismo. Domovina je onaj dio planete gdje smo prvi put poslije poroda udahnuli, zaplakali i položeni u kolijevku. Domovina je ono dvorište gdje smo napravili prvi mali nesigurni koračić. Domovina je još mnogo, mnogo toga i jedna je jedina na svijetu. Nema rezervne domovine. Domovina nije rasklimani fićo kojem je izgorio auspuh pa kupi novi i zamjeni ga. Za Hrvate iz Bosne i Hercegovine nema rezervne domovine pa makar to se to zvala Hrvatska. Lijepa naša za Bosansku Posavinu je ona s desne a ne s lijeve strane Save.

Ono što sam rekao da se Posavina ne želi vratiti skužio je i stari lisac Dodik. Kaže: „Dogovorili smo da u RS obezbjedimi posebne termine za rad organa uprave koji će vršiti registraciju svih izbjeglih Hrvata koji žele da učestvuju na predstojećim izborima u BiH, te da se članovi vlade i ja lično pojavimo pred ljudima u Hrvatskoj koji žele da se vrate u RS i razgovaramo sa ljudima o konkretnim stvarima.“ (Glas Srpske). Eto, dragi moji Hrvati iz Bosanske Posavine u inozemstvu, očekujte gospodina Dodika na sijelo. A možda će se ovdje kod kuće, zahvaljujući našoj naivnosti, ubuduće nekada pojaviti kao počasni gost na krizmi ili pontifikalnoj Misi. Čak bi se moglo dogoditi da ga Hercegovci predlože Oslu za Nobelovu nagradu za mir, jer je njihov Pečat već dobio.

Na kraju htio bih reći da treba biti realan. Postoje i neki razlozi da se Bosanska Posavina ne želi vratiti. Prije rata glavni izvor prihoda za život u Grevcu i cijeloj Bosanskoj Posavini bili su štala i njiva. Težak i mukorpan posao. Krava i motika. Đubre i ostruga. Žuljevi i znoj. Tako bilo tako i danas. Kome se to mili? Dolaskom Htvata iz Bosne u Hrvatskoj je naglo porasla prodaja sunčanih naočala, make up probora, mobitela i ostalih obilježja modernog čovjeka. Naravno treba malo odmoriti oči a ponekad i prikriti kamo se gleda. Trebalo je utanjiti i počupati one dulume obrva. Pa tu su i ona staromodna imena: Mara, Ruža, Luca, Zorka. Trebalo je vremena i truda, ali uspjelo je. Više nije Mara, nego Marica ili Marija, Ruža je preko noći postala Ružica, Luca je Lucija – ponekad Lusi, Zorka je Zorica. Eto tako. Pa zar sve ovo ostaviti i vratiti se đubru i ostrugi, kravi i motiki? Zar još jednom u životu početi ispočetka. Glupost! Jednostavnije je svratiti u Konzum i kupiti jedan krastavac i litru „mleka z bregov“!

Na kraju predlažem mojim dragim Posavljacima ili Posavcima, kako vam je draže, da nazdravite Bavarcem, Tekilom ili viskijem, a ja ću bosanskom šljivovicom i gromoglasno zapjevate:

Posavci smo i Hrvati pravi

Mi nosimo crven, bijeli Plavi.

Mi nećemo nikad u tuđinu,

Jer volimo svoju POSAVINU!

I poslije ovoga bit će povika: "Raspni ga, raspni!" Ali kad se vratite u Posavinu! A povući samo štrik, a ne vratiti se nazad odakle ste - ne pika se!