Današnji datum: 7. veljače 2012.
Izabrali smo stranu ubijenih, a ne stranu ubojica
19. svibnja 2010.65. obljetnica Bleiburške tragedije
"Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način nedostojan junaka...", tako je vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na Bleiburško polje zajecao kada je na Majčin dan 1963. održao molitvu za poginule u Bleiburgu. A te je riječi ponovio i biskup sisački mons. Vlado Košić 15. svibnja na misi prigodom 65. obljetnice početka hrvatskih križnih puteva nakon II. svjetskog rata.
I ove se godine mnoštvo vjernika okupilo nadomak austrijskog gradića Bleiburga. Iako je vrijeme bilo kišovito i prohladno, oko 4.000 hodočasnika među kojima i 50-ak svećenika molitvom je odalo počast ubijenima neposredno nakon II. svjetskog rata.
Molitva u središtu proslave
Vjernici su se najprije okupili kod mjesnog groblja i crkve u selu Loibach gdje se nalazi prvi spomenik, na Bleiburškom polju, ubijenim Hrvatima. Tu je izmoljeno opijelo i formirana je procesija prema središnjem mjestu obilježavanja stradanja. U kilometarski dugoj procesiji hodočasnici su molili krunicu i pjevali marijanske pjesme. Prije sržnog dijela svečanosti – sv. mise, pozdravne govore uputili su politički predstavnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine: Ivan Jarnjak i Velimir Jukić. Osim njih prigodne su govore izrekli i: predstavnik Islamske zajednice u Hrvatskoj hadži Idriz efendija Bešić, te predstavnik Počasnog bleiburškog voda Vice Vukojević. „Bleiburg je, uz Potočare kod Srebrenice, najveća grobnica muslimana u Europi, i nemaju pravo oni koji to žele zaboraviti“, rekao je između ostaloga efendija Bašić i izmolio fatihu za poginule.
Najveća tragedija u 14-stoljetnoj povijesti Hrvata
Na početku misnog slavlja kojeg je predvodio mons. Košić nazočne je pozdravio don Ante Kutleša, ravnatelj hrvatske inozemne pastve. Zahvalio je svima na dolasku, a posebno Katedralnom zboru iz Siska koji je pjevao tijekom mise. Istaknuo je kako je Hrvatski sabor pokrovitelj obilježavanje ove obljetnice. On je kasnije objasnio kako teku radovi oko organizacije groblja na Bleiburškom polju i potaknuo vjernike da svojim prilozima sudjeluju u realizaciji ovog projekta.
U nadahnutoj propovijedi biskup Košić je naglasio da je Bleiburg postao simbolom najveće tragedije hrvatskoga naroda.
“ Neke procjene idu i do nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može reći da je broj stradalih bio veći od stotinu tisuća. To je tako velika tragedija da moramo reći kako se radi o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj 14-stoljetnoj povijesti“, rekao je Biskup te povukao paralelu između ove tragedije i pogibiji više od 20.000 poljskih časnika u Katynskoj šumi.
“U nedavno prikazanom filmu 'Katyn' mlada žena Anna uhvaćena je kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona im je hrabro odgovorila: 'Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!' To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih, a ne stranu ubojica. Nažalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica“, naglasio je sisački biskup te opomenuo: „I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo šutjeti. 'Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!' Posebno danas kad se opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava krivotvoriti istina. Laž je uvijek bila glasnija i htjela je ugušiti istinu, ali istina – premda tiha i prividno često poražena – na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije ni predmet demokratskog glasovanja, ni referenduma. Ona je jednostavno takva kakva jest.“
Zašto i danas moramo slušati branitelje bolesnih umova koji su kreirali tragediju?
Biskup se prisjetio i bezbožnog političkog sustava kada nije bilo moguće odati počast niti govoriti o nevinim hrvatskim žrtvama. Ostaci mentaliteta toga režima i danas žive, a očituju se u prikrivanju istine. „Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve. Nitko nije smio stradati, a da mu se nije sudilo. I ako za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kako se onda nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji su bez ikakva sudskog procesa... Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude!“, poručio je Biskup te podsjetio da su EU i Vijeće Europe kroz tri rezolucije osudili komunizam. Stoga je ustvrdio: „Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja sve što EU traži od nje, samo ove tri europske rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo nikakva odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na što ne obvezuje, niti pravno sankcionira komunističke zločine“.
Završavajući propovijed mons. Košić je uputio molitvu Blaženoj Djevici Mariji koji hrvatski narod stoljećima zaziva kao svoju odvjetnicu: “ Blažena Djevice Marije, Ti se moli za nas, za našu budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže, da istina kad-tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od ruke nasilnika.“
MN / Mnogi se još uvijek boje Bleiburga
Nakon misnog slavlja cvijeće i vijence na spomen-obilježje položili su predstavnici različitih udruga i pristigli hodočasnici. Među njima je, sudeći prema natpisima koje su nosili, najveći broj bio iz Hercegovine i Bosne. U dostojanstvenom ozračju cjelokupan je skup osiguravala austrijska policija koja je pozorno pratila – čak i helikopterom iz zraka – sve što se događa. Zaključno možemo kazati da, pored izvanjskih elemenata kao što su: kiša i hladno vrijeme, pristigli su hodočasnici u Bleiburgu mogli osjetiti zajedništvo i sudjelovati u molitvi.
Također su mogli, prateći kasnije hrvatske medije koji su izvještavali o ovomu događaju vidjeti svu bijedu novinarstva. Ne ulazeći u detalje, možemo konstatirati kako je simptomatično da su i državni mediji, (bez obzira što je Hrvatska radio-televizija izravno prenosila svečanost) bježali od bitne poruke ovog skupa. Naglasci su stavljani uglavnom na moguće političke poruke te interpretirani kao prvorazredna senzacija. Misa i Biskupova propovijed nisu nalazili prostora u središnjim informativnim emisijama. Očito je da se mnogi još uvijek boje Bleiburga. No, takvima bi napokon trebalo postati jasno da bijeg od istine ne može učiniti da ona ne postoji.
J. V. (Katolički tjednik)
