Budimo iskreni prema samima sebi i pred Bogom

10. siječnja 2010.

Piše: Anto Burić, svećenik

Sveti Pavao, orijaš kršćanstva, u svojim poslanicama na brojnim mjestima krštenike dovodi u blisku vezu s Bogom nazivajući ih «novim stvorovima», «Kristovim poslanicima», «hramom Boga živoga», «Kristovim otkupljenicima od prokletstva». Oni su prema Pavlovim riječima: «opečaćeni Duhom Svetim», «svjetlost u Gospodinu», «dionici baštine svetih», «sveta braća, sudionici nebeskog poziva». Poganima pak koji su prihvatili Evanđelje Pavao dovikuje: «niste više tuđinci i pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji». Po njemu novokrštenici imaju «slobodan ulaz u Svetinju po Krvi Kristovoj», «pristupili (su) gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza - Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove». A sada ono najsnažnije. Pavao ide tako daleko da nas ne stavlja samo u Božju blizinu nego nas dovodi u najbližu «rodbinsku» vezu s Bogom i kaže: «Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Aba! Oče!“ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja.» (Rim. 8,14.) ili «Sinovi (ste) Božji po vjeri u Kristu Isusu» (Gal. 3,26). U poslanici Rimljanima Pavao kaže: «Djeca se Božja zovemo i jesmo!» Po krštenju smo, prema Pavlovim riječima «ugrađeni u prebivalište Božje» - «...hram ste Božji!», «Tijelo vaše hram je Duha Svetoga!»
Dok Pavao piše ove riječi ruka me ne drhti. On to izriče s tolikom sigurnošću da ne ostavlja ni trunka mjesta sumnji. On je tu kategoričan: „Djeca ste Božja! Baštinici ste Božji!“
Po prihvaćanju Evanđelja i krštenju stavlja nas u krilo nebeskog Oca i svrstava nas u baštinike neizmjernog bogatstva Božje milosti. Zato Crkva, osokoljena ovom Pavlovom tvrdnjom u svetoj Misi prije molitve «Oče naš» poziva prisutne riječima: «Mi se zovemo i jesmo djeca Božja, zato puni pouzdanja molimo Oče naš...“, a u sakramentu Krštenja kliče: «U Krista ste se krstili, Krista ste obukli!» U nedjeljnom predslovlju u zanosu pjeva: «Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen, da posvuda naviještamo tvoja silna djela jer si nas iz tame pozvao u svoje divno svjetlo!»

Zamisliti se nad Pavlovim riječima

Toliko puta smo u crkvi za vrijeme Mise čuli spomenute Pavlove riječi ili ih sami u svome privatnom čitanju Svetog Pisma pročitali. Jesmo li se ikada zamislili nad ovim riječima ili su one možda prošle mimo naše svijesti ne zadržavajući se, ili kako naš narod kaže: „Na jedno uho ušlo, na drugo izašlo?“
Danas Crkva slavi blagdan Isusova krštenja. U vrijeme dok se Isus molio: «Rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: 'Ti je Sin moj, Ljubljeni'!» Događa se to upravo u trenutku Isusova krštenja.
Kod primanja sakramenta Krštenja, dok preko novokrštenikova čela teče voda, preko njegove duše teče Kristova otkupiteljska milost koja briše baštinjeni Istočni grijeh, ali i osobne grijehe kod odraslih. U tom trenutku otvara se nebo i uhom svoje duše, svojom vjerom, možemo čuti iste riječi kao i kod Isusova krštenja: „Ovo je sin moj, ovo je kći moja“ – postajemo dakle «dijete Božje» kako nas sveti Pavao zove.

Kolika je čast biti sinom ili kćerkom nekoga zemaljskog velikana, kralja ili cara, svjedoče nam svagdanje slike s malih ekrana. Koliko poštovanje i kakve počasti im se iskazuju. Koliki, često sa ponižavajućom servilnošću nastoje ugoditi im. Koliki bdiju i strepe da im se nešto neugodno ne dogodi. A oni pak, ne krijući, nego naprotiv ističući svoje carsko ili kraljevsko podrijetlo i plavu krv koja teče njihovim žilama, ponosno koračaju «crvenim tepihom», poklanjaju smiješak okupljenima i mašu im rukom. Obični smrtnici trče da ih se dotaknu i nezaboravnim uspjehom smatraju mogućnost fotografirati se s njima. Ti isti obični smrtnici smatraju svojim životnim uspjehom ako se uspiju dokopati njihova odbačenoga znojnog ili slinavog rupčića.
A mi kršteni? Mi nismo djeca ovozemaljskih veličina, nego kudikamo više: DJECA SE BOŽJA zovemo I JESMO. Ovaj Božji biljeg na svojoj duši mnogi su tijekom povijesti platili svojim životom jer ga se nisu htjeli odreći ili zatajiti ga. U ovom trenutku odmah nam se nameće pitanje: „Zašto je mlada Crkva u prvim stoljećima imala toliki broj svetaca, posebno mučenika? Na tisuće u pojedinim stoljećima u različitim područjima tada poznatog svijeta?“ Odgovor je vrlo jednostavan. Prvi kršćani nisu krili svoje «božansko podrijetlo» nego su ga isticali i zbog toga bili progonjeni, mučeni i ubijani. Sveti Leonid, aleksandrijski, mučenik, koji je mučen za vrijeme cara Septima Severa, kada su mu donijeli sa krštenja njegovog sina, kasnije slavnog Origena, uzeo je dječaka na ruke i rekao: «Kako je divno ovo moje dijete. Ono je živo prebivalište samoga Boga. Bog Otac, Sin i Duh Sveti izabrali su u času krštenja u njemu svoje prebivalište.» Poljubio je dječačića u grudi i položio u kolijevku. To svoje uvjerenje platio je životom kao mučenik.
Prvi kršćani svoju pripadnost zajednici djece Božje nisu krili. Iskazivali su je svojim svjedočkim životom. Javno su živjeli poziv «opečaćenih Duhom Svetim», živjeli su poziv «sudionika nebeskog poziva». Mnoge je to kao i spomenutog svetog Leonida koštalo života. Završavali su svoj život samljeveni zubima zvijeri, spaljeni na lomačama, smaknuti pod giljotinama, poniženi i pogaženi, u gulazima i na Golim otocima. No oni su čvrsto vjerovali da će za svoje patnje «primiti vijenac života koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube». Zajedno s Pavlom radovali su se što trpe i svojim patnjama dopunjavaju ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo Njegovo, za Crkvu. Evo odgovora zašto je prva Crkva imala toliko svetaca i mučenika. Prvi kršćani bili su svjesni veličine svoga poziva na koji su pozvani, djece, ne ovozemaljskih kraljeva, nego, djece Božje, i tako su živjeli.

Krštenjem smo postali djeca Božja

Danas, na blagdan Isusova krštenja, budimo iskreni prema samima sebi i pred Bogom, i promotrimo sebe u svjetlu ovih misli. Kao mjerilo, uzmimo one Pavlove riječi da smo po krštenju postali «djeca Božja». Od trenutka krštenja našim venama ne teče plava krv ovozemaljskih veličina nego krv koja je oplemenjena Kristovom otkupiteljskom krvlju. Treba reći i mora se istaknuti da i danas Crkva ima svojih sinova i kćeri, heroja vjere, koje su zaslužili naše poštovanje i priznanje jer u svome svakodnevnom životu hrabro nose i smjelo ističu stijeg i «opečaćenost djece Božje». Ima ih u svim kategorijama društva: brižnih očeva, samoprijegornih i požrtvovnih majki, nepodmitljivih sudaca, „milosrdnih i darežljivih Samaritanaca“, svetih svećenika i redovnica... Ali isto tako, ako ne želimo zatvarati oči pred istinom, promatrajući stanje u današnjoj Crkvi, zajedno sa svetim Pavlom moramo konstatirati i s njim «plačući» reći da: «mnogi (krštenici) žive kao (što žive) neprijatelji križa Kristova». Upitajmo sebe i odgovorimo sebi. Iskreno. Pred Bogom i svojom savješću: „Gdje sam ja?“ Hvala Bogu i neka nam bude na ponos ako smo u onoj prvoj grupi. Njih Crkva potiče riječima: „Hrabro naprijed! Pozivajte i druge da vam se pridruže.“ A što ako smo u onoj drugoj skupini? Ako se želimo mijenjati, izbora nema. Samo je jedna mogućnost. Treba gurnuti prste u svoje vlastite rane i iskopati «gelere» mana i grijeha koji truju i ubijaju našu dušu. To je jedini put cijeloj Crkvi, od vrha do dna, svima koji su po krštenju pribrojeni zboru svetih i izabranih. Najčešće je to bolno, ali druge nema. Na koncu, svima bih nama dozvao u pamet jedan savjet koji su naši roditelji, ne tako davno, znali reći svojoj djeci kada ih puštaju na zabavu i u društvo vršnjaka. Rekli bi im: «Djeco, nemojte nas sramotiti!». U ovom «djeco nemojte nas sramotiti» na prvom mjestu je bilo: nemojte osramotiti svoje i naše krštenje, svoju i našu vjeru!

Anto Burić, svećenik