3. nedjelja Došašća: DIJELITI S ONIMA KOJI NEMAJU

13. prosinca 2009.

Piše: Anto Burić, svećenik

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.« Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?« I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom:«

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim: Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim. I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje (Lk 3,10-18).

__________

Mnogima je poznato da u svijetu postoje borbe bikova zvane koride, među kojima je najpoznatija ona španjolska s tradicijom dužom od 600 godina gdje se s bikovima bore spretni mladići matadori, pikadori, toreadori. U Bosni i Hercegovini je najpoznatija ona na Grmeču, na Međeđem brdu, takozvana «grmečka korida» sa dvjestotridesetgodišnjom tradicijom. Ovdje se ne bore mladići i bikovi nego rogove međusobno ukrštaju Zekonja, Jablan i Rudonja, Kilonja, Medonja, Brezonja. Ovu koridu je vrlo zorno opisao Petar Kočić. Pobjednik grmečke koride, odnosno njegov vlasnik, dobiva trofej koji se zove «zlatni rog». Da, da, postoje i poznate su koride gdje se bore ljudi s bikovima ili bikovi između sebe, ali je malom broju poznato da u Hrvatskoj postoji korida u kojoj se bore ljudi sa šmrkovima. Odvija se svakog popodneva na platou tržnice Dolac u Zagrebu. Kada više nema mušterija i podsljemenske kumice i nakupci pakiraju preostalu robu, na scenu stupaju šmrkovi i zagrebački bokci (siromasi), u Bosni i Hercegovini ih zovu fukare. Šmrkovi sapiru polutrulo voće i povrće i pripremaju plac za sutrašnji dan a bokci trče i skupljaju napola trule jabuke, naranče, salatu, da ne završi u kanalizaciji nego u njihovom loncu, kod nekih u običnoj limenki u kojoj kuhaju ručak. To je borba koju treba vidjeti. Nadljudska borba. Tko će prije do trule jabuke – šmrk ili bogec. Čudi me da nikome, ministru turizma recimo, do sada nije palo na pamet da popularizira ovu jedinstvenu koridu kod nas. Postala bi možda slavna kao i ona u Kataloniji a i državnom proračunu bez dna kapnula bi, vjerojatno, pokoja kuna. Mogla bi postati svakodnevna turistička atrakcija. No ipak možda ne treba žuriti. Pričat ćemo treću nedjelju došašća.

Treća nedjelja došašća ove godine, siguran sam, riješit će neke ali i stvoriti druge probleme. Naime u dijelu Evanđelja koje se te nedjelje čita stoji: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane neka, učini isto tako.» Kada u nedjelju ovo čuju naši bivši i sadašnji premijeri i premijerke, ministri i ministrice, tajkuni i bogatuni, oni što su puno ili malo manje jamili u privatizaciji, pa kad nastane trka i podjela. Devedesetposto katolička Hrvatska doživjet će, bojim se, prometni kolaps. Biti će tu raznih problema koje će trebati rješavati takorekuć u hodu. Kada recimo neke dame koje se u svakodnevnom pojavljivanju na televiziji pokazuju u drugoj haljini, izvuku sav onaj svoj arsenal haljina različitih boja, mustri i dužina i cijena i počnu dijeliti. Bože očuvaj! Evo problema za bokce. Kako će sutra na Dolac u borbu sa šmrkovima za truli krastavac u skupoj haljini ili odijelu? Oni dečki što rade sa šmrkovima nisu baš posebno obazrivi. Uprskaše sve oko sebe.

U vrijeme kada je nastajalo ovo Evanđelje nije bilo automobila, jahti, vila i stanova. Da ih je bilo sigurno bi pisac ovih redaka rekao: «Tko ima dva automobila, dvije jahte, dva ili više stanova (nekoliko ručnih satova) neka to razdijeli onima koji nemaju». Ali evo odmah problema. Zamislite da jedan bogec dobije automobil a nema položen vozački ispit. Sam jadan ne smije i ne zna voziti, a plaćat' osobnog vozača... odakle, kad živi od socijalke. Drugi dobije recimo jahtu, pokloni mu neki tajkun. Tko će mu dati onih nekoliko stotina kuna da ode nagibnim ili nenagibnim vlakom do marine gdje je jahta usidrena. Treći pak dobije na dar stan. Kako platiti struju i komunalije u stanu s tolikim sobama sijalicama i lusterima kada jedva smogne toliko da plati za onu jednu sijalicu koja mu žmirka samo kada je najnužnije. Što bi bilo ako bi, daj Bože, neki bogec dobio na dar neku malu firmu pa moradne postati direktor u ovo doba nesretne recesije. Jednom riječju nastali bi problemi, problemi, problemi.

Mogu zamisliti kolika će strka nastati kada svi oni silni župani, gradonačelnici, ministri, doministri, vijećnici, savjetnici, oni koji čitaju ove retke i oni koji ih slušaju i mi svi koji imamo «više od jedne košulje» već u nedjelju poslije Mise, a ako ne u nedjelju a ono u ponedjeljak, zorom, krenemo u lov na bogce, siromahe i fukare, da ono što imamo viška podijelimo s njima. Tako i treba pa šta bilo da bilo, jer ovo je skoro stoposto katolička zemlja. Jesmo li katolici ili nismo? Kako će tek biti lijepo na Božić kada svi bokci, siromasi i fukare navale na Misu u svečanim odijelima i skupim haljinama, umjesto da ujutro rano krenu u pregled kontejnera. Na koncu BiH fukare odavno ni ne idu pregledati kontejnere jer već znaju da ni tamo za njih nema ništa. Ne znam kako će se sve ovo riješiti. Iskreno ću reći, strah me je te gužve u ponedjeljak, onaj poslije treće nedjelje došašća. No živi bili pa vidjeli. Rješavali smo mi i veće probleme.

Idemo malo ozbiljnije i konkretnije premda ni ovo rečeno je itekako ozbiljno. Treća nedjelja došašća stavlja nas na ispit. Isusov ispit Isusovog čovjekoljublja o kojem u konačnici ovisi naše spasenje. Vjerujem da je većina nas čitala ili slušala onaj dio Lukina Evanđelja u kojem jedan zakonoznanac, da bi iskušao, pita Isusa: «Učitelju, što mi je činiti da vječni život baštinim?» A on mu reče: «U Zakonu što piše? Kako čitaš?» Odgovori mu onaj: «Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; a i svoga bližnjega kao sebe samoga!» Reče mu na to Isus: «Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.» Ovaj Isusov odgovor zakonoznancu je odgovor svima koji tragaju za putem spasenja. U tom odgovoru su dva elementa: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Naša vjernička vertikala i horizontala. Obadvije jednako važne. Ovaj drugi element – ljubav prema čovjeku je tema razmišljanja na treću nedjelju došašća. Dakle pogledajmo taj naš odnos prema ljudima. Horizontalu našega vjerničkog života. Kako otkriti gdje smo na ovom području? Vrlo jednostavno. Uzmimo Sveto Pismo i otvorimo Matejevo Evanđelje, poglavlje 25. gdje apostol opisuje posljednji sud. Tamo stoji: «Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce s lijeva.

Tada će Kralj reći onima sebi zdesna: Dođite, blagoslovljeni oca mojega. Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti. Ožednjeh i napojiste me. Stranac bijah i primiste me. Gol i zaogrnuste me. Oboljeh i pohodiste me. U tamnici bijah i dođoste k meni.» I obrnuto: Bijah gladan, žedan, beskućnik i tako dalje i ne poslužiste me. Odlazite prokleti!

To je dakle, da se slikovito izrazim kalup, šablon, formula po kojoj ćemo biti svi – dakle i mi koji ovo čitamo i ja koji pišem - ubrojeni u ovce ili jarce, osuđeni ili nagrađeni. Pitajmo se sada: Kada bismo ovog trena pošli na Božji sud, a nije to baš nemoguće, prema onom kako smo do sada prakticirali svoju vjeru u odnosu na «malene», gdje bismo bili svrstani? Među ovce ili među jarce? Među blagoslovljene ili među proklete? A taj čas će jednom doći. Možda i prije nego se nadamo. Budimo iskreni samima sebi i Bogu i odgovorimo na ovo pitanje.

Do Drugoga vatikanskog sabora općinska ispovijed koju molimo na početku svete Mise glasila je: «Jer sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju i djelom.» Nekome od saborskih otaca tada je sinula ideja koju je predložio, i prihvaćena je na saboru formulacija koju sada izgovaramo u općinskoj ispovijedi: «Jer sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju djelom i propustom.» Dakle, pored grijeha mišlju riječju i djelom ubraja nam se i ono što smo mogli učiniti prema «malenima», gladnima, žednima bolesnima, jednom riječju prema onima kojima je potrebna naša pomoć, a propustili smo i nismo učinili, sagriješili smo.

U drugoj polovici prvog stoljeća od slavnog rimskog cara Tita Flavija, koji je bio poznat kao dobrotvor, posebno nakon požara Rima (18. 07. 64. godine) i erupcije vulkana Vezuv (24. 08. 79. godine) ostala nam je uzrečica koju je znao često izreći a koja glasi: «Diem perdidi!» Naime svaku večer kada je zalazilo sunce car Tit Flavije proanalizirao je protekli dan, rekli bismo ispitao savjest, i ako je utvrdio da taj dan nije učinio ni jedno dobro djelo pomoći potrebnima, rekao bi: «Diem perdidi», «izgubio sam dan». To su riječi jednoga poganskog cara koji nije znao za one maloprije citirane Isusove riječi: «štogod ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili».

Generacije koje danas žive imale su sreću upoznati, a neki i susresti dvije osobe koje su obilježile prošlo stoljeće pravim Isusovim čovjekoljubljem. To su pokojni papa Ivan Pavao Drugi i blažena Majka Terezija Gonžda Bojadžio, utemeljiteljica reda sestara «Misionarke ljubavi» koja danas broji oko 3.000 članica od kojih su mnoge visokoškolovane žene.

Kao danas se sjećam reportaže o događaju kada je majka Terezija u Oslu 1979. godine primala Nobelovu nagradu za mir. Dok sjedi kamerman snima prvo njezino ispijeno i smežurano lice, zatim polagano prelazi na njezine ruke, a zatim u krupnom planu snima noge - stopala. Na nogama su joj napola pokidane sandale, a koža na nogama ispucana. Tada sam rekao i danas kažem: one njezine otrcane sandale i mršava stopala učinili su na sve koji su to gledali veći dojam i postigli veći uspjeh nego sve moje propovijedi koje sam u životu izgovorio, računajući i ovu. Njezine riječi su: «U svakom patniku gledam Isusa patnika!» Tko nije pročitao njezin životopis, njezine govore, njezine molitve, osiromašen je za jedno veliko saznanje. Ta krhka žena sav je svoj život, sve svoje sile i sposobnosti usmjerila prema malenima, zapravo prema onima koje su svi ostavili – prema «najsiromašnijim među siromasima» u Kalkuti, kako je znala reći. Kada je umrla priređen joj je veličanstven sprovod kakav se priređuje državnicima te skoro najmnogoljudnije zemlje na svijetu. No kudikamo je važnije da je njezin grob danas mjesto gdje mnogobrojni, iz različitih naroda i vjera, dolaze moliti milost i mnogi bivaju uslišani. Blažena Majko Terezija, isprosi nam barem mali dio svoje snage i volje da te slijedim u svome životu, posebno ovih predbožićnih dana.

Druga osoba koju sam spomenuo je blagopokojni papa Ivan Pavao Drugi. Tijekom cijeloga njegovog pontifikata iz toga velikog svećenika zračila je ljubav prema malom čovjeku koji pati. Tako je 1997. godine, dok su još oko Sarajeva bili raspoređeni topovi i minobacači došao da s napaćenim narodima Bosne i Hercegovine moli za mir i jakost u trpljenju. Atentatoru Ali Agci otišao je u ćeliju i oprostio mu pokušaj ubojsva. Bezbroj puta pozivao je lidere svijeta koji odlučuju o ratu i miru da ne pokreću ratove u kojima brat čovjek ubija brata čovjeka. Molio je i preklinjao bogate da pomognu siromašnima a i sam je pomagao. Nije dijelio ljude ni po jeziku kojim govore, ni po vjeri kojoj pripadaju. Nije se ustručavao ući u sinagogu ni izuti se u džamiji. Zato se na dan njegova sprovoda na kojem se okupilo nepregledno mnoštvo iz tisuća grla orilo: «Subito nancto!» «odmah svetac» «proglasite ga odmah svecem».

No vratimo se nakratko samima sebi. Nekoliko konkretnih pitanja.

Kada je za našim stolom u našoj kući neki nepoznati siromah s ulice s nama podijelio naš ručak i ogrijao se u zimskim danima?

Kada smo zadnji put ispekli tepsiju kolača i otišli u bolnicu posjetiti nekoga tko nam nije nitko i ništa a tamo leži i nema mu tko doći u posjet?

Kada smo s hladnog asvalta uzeli za ruku prosjaka i odveli ga u dućan i platili mu samo jedan topli sendvič? To su propovijedi koje otapaju led oko ljudskih srdaca i zbližavaju ljude.

Nemojmo gledati ljude po tome koje su vjere, koje narodnosti ili boje kože. Majka Terezija u svakom patniku gleda Isusa patnika premda nikada nitko od njih nije ni čuo za Isusa. To je Isusova poruka na treću nedjelju došašća.

I što reći na kraju?

Ništa – razmišljajmo o ovom.