2. nedjelja Došašća: PRIPRAVITE PUT GOSPODINU!

6. prosinca 2009.

Piše: Anto Burić, svećenik

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat FIlip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

"Glas viče u pustinji: 'Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje’“ (Lk 3,1-6).

___________

Kako je dobar taj naš sveti Ivo. Hvala Bogu što nam ga je dao. To je onaj Ivo što je krstio Isusa u Jordanu, što mu je Herod odrubio glavu, jer se miješao u njegov privatni život, spočitavajući mu da ne smije imati za ženu, ženu svoga brata, a to je, danas bismo rekli, njegova privatna stvar i ima pravo na svoju privatnost. I eto ostade jadan naš Ivo zbog toga bez glave. I što je još ružnije Herod se nikada, barem koliko ja znam, nije ispričao. Dobro, možda to u ono vrijeme nije bilo u modi da se netko nekome ispričavaš kao danas. U naše vrijeme baciš atomsku bombu, koja u sekundi usmrti nekoliko stotina tisuća ljudi i još barem pet puta toliko obogalji u toj mjeri da cijelog života priželjkuju smrt da se više ne pate. Ili možda prikolješ nekoliko desetaka tisuća onih koji se ne krste (križaju) kao ti, ili se uopće ne krste nego klanjaju, pa se nakon toga ispričaš onako otprilike kao kada nekom u gužvi u tramvaju staneš na cipelu. A poslije toga «ujeo vuk magare» idemo dalje do sljedeće prilike. A ona riječ «ispričavam se» nema ama baš nikakve veze s riječju «žao mi je» ili «kajem se». Eto tako naš sveti Ivo odleprša s ovog svijeta, a da se zbog toga nitko ni ne ispriča, a kamo li da reče «žao mi je».

Ali taj naš sveti Ivo je čovjek za sva vremena. Dolazi nam uporno svakog Došašća, evo skoro dvije tisuće godina. Uvijek je tu nekako u isto vrijeme. Ni jedne godine pa ni ove nije zaboravio doći i u svim našim crkvama po ustima svećenika doviknuti: «Pripravite put Gospodinu!» Kako je u ovo naše doba trke i frke, dragocjeno kad te netko na nešto opomene. Ne možeš, brate, misliti na sve. Treba što prije rezervirati zimovanje u Bad Kleinkirchen-u, Flachau-u ili Nassfeld-u, a to je živa muka. Zoveš Nassfeld već sve bukirano. Zoveš Bad Kleinkirchen, preskupo, brate, kao da smo svi jamili u privatizaciji pa imamo eura za bacanje. A one u Nassfeldu nikako dobiti. Stalno im telefon zauzet. A ići tamo pa se do Božića vratiti, nema se vremena a može se desiti da džaba odeš. Živa muka. Na Božić jednostavno zaboraviš. Al' kad ono sveti Ivo podvikne «pripravite put Gospodinu» upale ti klikeri da treba odojak, ražanj, janje, našopana pura, dobrog vina, kulena, kolača i još masu drugih sitnica. Jer, kakav bi to bio Božić, da nešto pred kućom ne skikne i ne zavrti se na ražnju. To onda ne bi bio nikakav Božić.

Onaj drugi dio «poravnite mu staze. Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne», nekad je vrijedilo i možda će opet trebati. Jer prošlo je kod vrijeme omladinskih radnih akcija (ORA) kada je probijan tunel kroz Vranduk i pravljen autoput bratstva i jedinstva. Tada su komunistički entuzijasti govorili: «Drugarice i drugovi! Eno i popovi u crkvama govore da se trebate prihvatiti lopate!» Danas toga nema kod nas ali negdje možda ima pa nek' ostane i to.

Pa sva ona svećenička trka i muka oko borova, jaslica, lampica, zlatnih trakica i kuglica. Kakve bi to jaslice bile kada svega toga ne bi bilo. Tko bi došao kod jaslica kada bi iz njih zaudaralo stajsko gnojivo. Fuj! Danas to treba sve prilagoditi uhu, oku i nosu današnjeg čovjeka, ili «ići niz dlaku», kako se to lijepo veli, jer ako toga nema neće doći ni oni «godišnjaci» niti će tete i časne sestre dovoditi djecu da vide jaslice. Jedino ako bi se nekako moglo tamo ugurati kakvo magare i june onda bi djeca došla jer im je interesantnije magare nego mali Isus.

Tako evo neki shvaćaju Ivanove riječi «pripravite put Gospodinu» i u tom pravcu idu sve njihove brige oko priprave na spomen dolaska Sina čovječjeg i Sina Božjeg. No Ivan nije na to mislio. Nije ga ni najmanje briga za naše ražnjeve, lampice i kulenove. Ivanu je tada a isto tako i danas stalo do naših duša, a ne do naših stomaka. Stalo mu je da Isus dođe u naše duše i u naša srca. Tko je Isus za Ivana i koliko je za njega važan Njegov dolazak vidi se iz činjenice da je prije pojave na Jordanu otišao u pustinju i u samoći spremao se četrdeset dana za taj veliki susret. Posti i moli. U pokori čisti svoju dušu. Za Ivana Onaj koji dolazi nije ni Isus kako mu je bilo ime, ni rođak po krvi, što su doista bili. On je sada za Ivana nešto kudikamo više. To je onaj kojeg su vjekovima naviještali proroci i kojeg su sinovi Abrahamovi željno iščekivali. Došao je evo taj dugoočekivani i priželjkivani trenutak. Treba se na njega pripremiti. Povijesni je to dan. Susret Boga i Čovjeka. Susret neba i zemlje. Bog silazi među ljude. U trenutku Isusova krštenja cijelo Presveto Trojstvo je na okupu da objavi čovjeku dolazak njegovog Otkupitelja. To je razlog Ivanovog dolaska tada a i danas. On želi svoje sunarodnjake i nas pripraviti na susret s Onim koga je Bog obećao kao Otkupitelja. Za Ivana Isus je «Gospodin – Gospod».

Ivan jako dobro znade kako je u dušama njegovih suvremenika i sunarodnjaka prava pustinja koju treba oživjeti, oplemeniti krštenjem obraćenja i pokorom. Itekako mu je poznato da svaki čovjek u sebi nosi klicu, baštinu Adamova grijeha i da je u duši ranjiv. Davno prije nego će Pavao reći Ivan znade da svi u sebi osjećamo dva čovjeka. Jednoga koji bi želio činiti dobro, i drugoga koji nas vuče na grijeh. «...ne činim ono što bih htio, nego što mrzim to činim... Uistinu, htjeti mi ide, ali ne činim dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio, to činim... » U takvom stanju borimo se, posrćemo pa ponekad i padnemo. Ovo je trenutak da se uspravimo jer se približilo naše otkupljenje. Vrijeme priprave na Božić u Ivanovo vrijeme isto kao i danas je vrijeme ispitivanja savjesti, kajanja i pokore. Ako to učnimo Isus će doći u našu dušu, u naše srce, u naše obitelji, u današnje društvo. Tada će biti prisutan i kod našeg obiteljskog stola i uz naše okićeno drvce i sam će biti radostan zbog naše radosti. Ako svega ovog ne bude uzalud je sav naš trud. Isus će proći mimo vrata našeg srca i mimo vrata našeg doma. Najest ćemo se i napiti kao bilo koji drugi dan u godini kada zaželimo nešto «okrenuti na ražnju». Zadovoljit ćemo apetite svoga tijela dok će nam duša ostati prazna i gladna. Stoga pripravimo put Gospodinu u našu dušu.