Današnji datum: 7. veljače 2012.
1. nedjelja Došašća: BUDNI BUDITE
29. studenoga 2009.Piše: Anto Burić, svećenik
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.”
"Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji."
"Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega" (Lk 21,25-28;34-36).
____________
Ako pažljivo i s razumijevanjem čitamo sveto Pismo otkivamo u njemu nevjerojatnu suvremenost i snagu. Poruke koje nam preko Biblije upućuje sam Isus ili apostoli djeluju tako suvremeno kao da su jučer pisane i namijenjene upravo nama i našem vremenu. A pisane su prije skoro dvije tisuće godina. Naprotiv ako Bibliju čitamo kao roman onda je ona strašno dosadna pa često i proturječna. Ne znam jesmo li pobožno i pažljivo pročitali odlomak evanđelja koji nam Crkva na prvu nedjelju došašća nudi na razmišljanje. Da se uvjerimo u onu naprijed izrečenu tvrdnju i razumijemo snagu poruke citirat ću rečenicu koja mi se čini najvažnijom u tom dijelu. Ona glasi «Budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći tome što se treba zbiti i stati pred Sina čovječjega.» Riječ je o našem susretu s Isusom sucem poslije smrti i na sudnji dan.
Budni budite! To je bit današnje poruke u nedjelju kada počinje nova crkvena godina.
Mi smo generacija sretnika koja živi u doba nevjerojatnih tehničkih dostignuća na svim područjima i u svim situacijama koje mogu zadesiti čovjeka. Uzmimo samo područje medicine. Nije tako davno bilo kada se i u ovim krajevima masovno umiralo od bolesti koje su napretkom medicine nestale ili se danas rutinski liječe. Nije to tako davno bilo kada bi nas, zbog tvrdnje da se čovjeku može presaditi bubreg, jetra pa čak i srce, strpali u ludnicu, a danas je to stvarnost. Zahvaljujući ovim dostignućima medicinskih znanosti dobili smo sigurnost u svagdanjem životu. Ako nas uhvati kašalj ili prehlada, ako nam srce počne «štekati», ako nam se zavrti u glavi, ako ne možemo spavati, ako izgubimo apetit, tu su brojni uspješni lijekovi i terapije koji nas nakon nekoliko sati ili dana vraćaju u normalan život ponovno sposobne za posao.
Isto se može reći i na drugim područjima čovjekovih dostignuća. Tu je na primjer pitanje komunikacija među ljudima. Dovoljno je uzeti telefon ili mobitel, ukucati nekoliko brojeva i već se čujete sa dragom osobom na drugom kraju svijeta. Poželite nekoga posjetiti desecima kilometara daleko sjest ćete u auto i evo vas za nekoliko minuta tamo. Za nekoliko sati superbrzim avionom uz najveći komfor i sigurnost doručkujete na jednom kontinentu i stignete na ručak na drugom.
Pokušajmo zamisliti život bez električne energije. Bez televizora, radija, stroja za pranje rublja, bez vode u kući, bez sijalice i još mnogo toga što je vezano na struju a olakšava nam život. Televizija nas slikom obavještava o događajima koji su se prije nekoliko minuta zbili tisućama kilometara daleko od nas. Čak često neke događaje možemo gledati «uživo» kao da se nalazimo na mjestu događanja. Ne računamo više vrijeme po suncu nego preciznim satovima koji su uspjeli čak i sekundu razbiti na stotinu i tisuću dijelova. Trebalo bi nam jako, jako puno vremena da nabrojimo sve blagodati dostignuća čovjekovog uma koje uživa današnji čovjek, dakle mi.
No pogledajmo to isto doba iz jednoga drugog ugla.
Koristeći sva ova spomenuta i nespomenuta dostignuća postali smo jedna vrsta robova. Često nismo ni svjesni u kolikoj mjeri smo paralizirani i zarobljeni. Pogledajmo samo nekoliko primjera.
Uzmimo pitanje našeg izgleda. Generacija čija je životna dob na isteku sjetit će se vremena kada su se pojavili Beatlesi. Do tada su se muškarci normalno šišali i nosili normalno dugu kosu. Pojavili su se oni momci sa dugom kosom i nastala je ludost. Nitko se više nije šišao. Jer, bilo je moderno imati «Beatles frizuru». Oni koji su se neposredno prije toga ošišali s nestrpljenjem su svaki dan gledali za koliko im je milimetara kosa narasla i željno su čekali dan kada će i oni biti moderni.
Nije tako davno bilo, čak i danas ima žena koje nose plavu šminku ispod očiju. Ujutro su ličile ženama koje su muževi prošle noći isprebijali na mrtvo ime. Neki će se sjetiti euforičnog oponašanja Bijelog dugmeta. U to vrijeme neki «klikeraš» došao je na ideju da na obične majice koje se ni po čemu nisu razlikovale od ostalih majica od istog proizvođača prišije bijelo dugme veličine tanjurića koji se stavlja ispod šalica za crnu kavu. Nije mogao naprišivati dugmadi koliko se majica prodavalo - po četverostruko većoj cijeni od onih bez dugmeta samo zato što su imale veliko bijelo dugme. Nije to bilo tako davno kada su samo žene i djevojke nosile naušnice. Zato se i zovu naušnice jer se nose na uhu. Nosila se samo po jedna u svakom uhu. Danas često možemo vidjeti i po dvije tri naušnice u jednom uhu. No nek im bude. Ali te iste naušnice vidimo danas uvučene u nos, u usnu, na jezik čak i na pupak. Ne znam kako se zovu ove na usni, jeziku i na pupku ako se one prve zovu naušnice. I tu nije stalo. Danas nisu rijetki ni muškarci koji nose naušnice, jer to je modni trend. Isti slučaj je i sa modom odijevanja. Ne znam da li znadete što su «šimi» cipele. To su one cipele sa dugim završetkom na prstima, tako dugim da izgledaju barem za tri broja veće od onih koje nosimo. Ali eto one su nekada bile u modi i tkogod je htio biti u trendu, kako se to kaže, morao je imati «šimi» cipele. Onda je došao u modu jeans, muški i ženski. U kantama od smeća i na đubrištima završili su svi oni oblici naših prekrasnih narodnih nošnji, jer je ona postala sramota i znak zaostalosti, staromodnosti, zatucanosti.
Isto je i sa našom današnjom ishranom. Sve je manje žena koje znaju skuhati pravi domaći ručak. Sve više jedemo iz nekakvih paketića, folija, tubica, konzervi, jer nam se to sugerira kao pravilna i zdrava ishrana, obogaćena «omegom 3,» nekakvim vlaknima, kiselinama, vitaminima, proteinima i ne znam čime sve. No unatoč tome sve nas je više koji bolujemo diabetes, imamo visok tlak i masnoću u krvi. Umiremo od karcinoma u svim dijelovima organizma, od moždanog i srčanog udara i tako dalje. Umiremo uglavnom naprijeko.
Vjerujem da su neki već pomislili a koja je veza svega ovog što sam rekao s onom svetopisamskom rečenicom u kojoj stoji «budni budite».
Ima veze. Ima. Sve ovo rečeno govori nam da smo postali zarobljenici stila života. Ne jedemo što nam se jede, nego ono što nam se sugerira. Ne oblačimo ono što pristaje uz naše tijelo i u čemu se ugodno osjećamo, nego ono što je u modi. Frizura nam je ala «neka filmska zvijezda» i tako dalje. Najgore je u svemu ovom što nam je to oduzelo moć ili mogućnost vlastitog prosuđivanja i odabira. U svemu nam je nametnut kalup ponašanja. Zaokupilo nas je to toliko da samo razmišljamo o tome kako ćemo izgledati kada izlazimo među svijet da nam se ne smiju, što ćemo ponuditi gostima kada nam dođu u kuću. Stradao je u nama onaj naš ja, ona naša osobnost, a uselio se netko drugi, nešto drugo što nije moje. Čak smo i majmuna nadmašili u svakodnevnom oponašanju. O nekim vrlo bitnim ljudskim vrednotama nemamo vremena ni misliti. Cjelokupan naš život preusmjeren je nekim drugim kolosjekom kojim idemo a da ni sami ne znamo kamo.
Ovakav stil života u dobroj mjeri odražava se i na naš vjernički život. Uza sve ove svagdanje brige Bog je kod mnogih kršćana postao autsaider u njihovom životu. Na ljestvici vrednota kod mnogih ga skoro i nema. A život ide dalje i primiče se onaj dan kada ćemo po prirodnom procesu morati «stati pred Sina čovječjeg». Nije ovo nikakvo zastrašivanje nego samo konstatiranje jedne velike istine. U svojim životnim problemima oblijećemo prijatelje, rođake, znance, pa kada ne uspijemo riješiti problem onda nam padne na pamet da bi možda pomoglo «ako upalimo svijeću svetom Anti», što je još jedan vid vračanja. U duševnoj stisci tražimo psihijatra, obiteljskog savjetnika, vračara, umjesto da pomoć potražimo u molitvi i sakramentu svete ispovijedi i Svetoj pričesti, tim dokazanim «lijekovima» i «terapijama» za mnoge «bolesti».
Sve su češće u parlamentima svijeta pa i kod nas rasprave o prijedlozima koji su nikli u uličnim demonstracijama. Izglasavaju se prava na ubojstvo nerođenog djeteta, pravo na sklapanje istospolnih brakova, pravo na uživanje droge i tako dalje. Već smo blizu tome da malo stroži roditeljski odgoj djeteta proglasimo nasiljem nad maloljetnicima. Donose se zakoni koji ljudsko dostojanstvo i Božji zakon bacaju pod noge a ističu se vrlo sumnjive moralne kvalitete čovjeka. Evo to su u općem poimanju današnjice vrednote koje treba ropski prihvatiti i cijeniti. Čovjek dvadeset prvog stoljeća zida svoju babilonsku kulu i podaleko je već odmakao. U tom zidanju dobili smo, sada već pokojnu ovcu Doli. Krave su poludjele pogreškom čovjeka, a kokoši i svinje, bez svoje krivnje, donose nam gripu za koju još nema efikasnog lijeka i još mnogo toga.
«Budni budite!» Kako su suvremene ove Isusove riječi izrečene prije skoro dvije tisuće godina, a Crkva ih ponavlja do današnjeg dana s istom njihovom jačinom. No bit ću slobodan reći: Mnogima nije dovoljno reći «budni budite» nego im je potrebno uzviknuti: «Probudite se!» jer su zaspali.
