Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  27. studenoga 2014.

 

Sestra Elivra i zajednica Cenacolo

16. travnja 2009.
"Cenacolo" je naziv za zajednice koje u Europi prihvaćaju ponajviše mladiće i djevojke, ovisnike o dro­gi, a i s drugim teškoćama, i predlažu im nov život u radu, vjeri, molitvi...

Prije nekoga vremena, našao sam se u Šišincu kod Siska gdje sam slavio Euharistiju u zajednici zvanoj „Cenaeolo“. Zajednica je to mladića koji su aktivno sudjelovali u svetoj misi: pjevali, čitali liturgijske tekstove iz Svetoga pisma, spontano izricali svoje molitve, većina ih se pričestila, nakon pričesti opet spontano oblikovali svoje molitve zahvale. Poneki se je prije svete mise ispovjedio. Poslije mise su, šetajući u skupini, izmolili Gospinu krunicu.

elvira"Cenaeolo" je naziv za zajednice koje u Europi prihvaćaju ponajviše mladiće i djevojke, ovisnike o dro­gi, a i s drugim teškoćama, i predlažu im nov život u radu, vjeri, molitvi, u ozračju prijateljstva. Sestra Elvira, časna sestra, g. 1983. smatrala je da mora dati odgovor na očajan krik mnogih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika, koji su u potrazi za radošću i pravim smislom života. Sa sestrom Elvirom surađuju dobrovoljci, posvećenici i obitelji, koji neprekidno i besplatno djeluju u službi zajednice "Cenaeolo". S Elvirom je susestra Aurelija i nastavnica Nives. Glavna kuća zajednice nalazi se u Italiji na brežuljku Saluzza, u pokrajini Cuneo (Piemonte). Od osnutka otvoreno je mnogo takvih zajednica. Danas ih je 52 u Italiji i diljem svijeta.

Ta pustolovina počinje u napuštenoj dotrajaloj kući koju je općina besplatno ustupila zajednici. Cenaeolo počinje bez materijalne sigurnosti, s mnogo odricanja i molitve i jedino s vjerom u Božju Providnost. Uskoro su počeli kucati na vrata prvi mladi, izgubljeni, narkomani, s ruba društva, koji traže mjesto gdje bi mogli uskrsnuti na novi život. Osloboditi se ovisnosti.

Nakon nekoliko godina bilo je potrebno otvoriti nove kuće za njihov prihvat. Zato se ustanovljuju prve bratovštine (tako ih oni zovu) u drugim talijanskim mjestima, a potom i drugdje u svijetu. Ti mladi, odbačeni, s ulice, nakon vlastita uskrsnuća za nov život, poslije tame spremni su i sami pomoći drugima u nevolji. Sami postaju misionari. Rađaju se nove bratovštine.

Nakon petnaestgodišnjega rada, 30. svibnja 1998. na Duhove, dok se sveti Otac u Rimu susreće s novim crkvenim pokretima, biskup biskupije Saluzza mons. Diego Bona priznaje zajednicu Cenaeolo kao "Privatnu udrugu vjernika", odobrivši statut na tri godine. U statutu je ostavljena mogućnost novicijata za one koji žele poći putem posvećena života. I doista, nekoliko je mladića i djevojaka već pošlo tim putem.

Godine 2000. u Rimu 16. veljače u vrijeme hodočašća zajednice u Rim sveti Otac obratio se sudionicima ovim riječima: "Rado pozdravljam skupinu mladih iz zajednice Cenaeolo iz Italije, Hrvatske i Francuske, koju vodi biskup mons. Diego Bona. Predragi, papa je s vama! Cijeni vaše djelo i prati vas u molitvi. Nemojte se obeshrabriti pred teškoćama." U siječnju 2001. zaređen je don Stefano, prvi svećenik Zajednice.

O svojem putu i nadahnuću ona veli: „Danas zahvaljujem Bogu što sam rođena u brojnoj obitelji koja se u Drugom svjetskom ratu doselila s juga Italije. Bila sam poslušna roditeljima koji su tražili od mene od moje braće mnoga odricanja i žrtve. Odrasla sam u očevoj ovisnosti o alkoholu... Danas služim mladima i onima koje susrećem na svojem putu, kojima sam potrebna... Osjećam snagu, snagu da darujem život, a to me potiče da više mislim na potrebe drugih nego na svoje... Želim da to bude poruka nade za mnoge mladiće i djevojke koji mi pišu o svojim tužnim pričama iz djetinjstva, koje su ih sputale. Potičem ih da svoju prošlost dozive u vjeri u Boga kao Oca, koji nas nikada ne ostavlja i ne gubi iz vida... Kao obična žena nikad se ne bih upustila u pustolovinu da živim 24 sata s narkomanima, jer sam svjesna svojih granica. Kao posvećena osoba prepoznajem da Bog djeluje unatoč slabosti i krhkosti, unatoč mojih grijeha. Shvatila sam da su mladi u ovom potrošačkom društvu odbačeni i zaboravljeni. Osjetila sam Božji poziv da otvorim vrata izgubljenima, očajnima, onima koje susrećemo po kolodvorima, ulicama i vlakovima. Poziv od Boga daje moć da činiš djela i vjeruješ u stvari koje nisi mogao ni zamisliti."

Mladići su se čudili da je ulazak u zajednicu besplatan i da zajednice ne primaju nikakav novac od države za tu javnu službu. „Shvatila sam da se ne treba oslanjati samo na ljudsku pomoć koja nam je nuđana i na plaćanje roditelja koji su bili spremni dati sve da spase svoje dijete od ovisnosti. Vidjela sam da se moram potpuno pouzdati u Gospodina, u ljubav Božju, a odbaciti ovisnost o novcu koji je mladima služio da se ubijaju. Za drogu često su trošili i više od 300 eura na dan - novac je bio zov smrti.“ Oslobođenje se nalazi negdje drugdje. Sestra Elvira je o tom progovorila, na poticaj pape Benedikta XVI. koji ju je pozvao kao promatrača na Sinodu biskupa o Euharistiji u listopadu 2005. Tu je svjedočila o snazi Euharistije, o euharistijskom klanjanju. To je "euharistijsko čudo": „Klanjanje toj tihoj prisutnosti, budi njihove savjesti sve dok ne počnu vrištati, prosvjetljuje ih da razaznaju što je dobro, a što je zlo, vodi ih prema Božjem milosrđu u ispovijedi, do blagovanja tijela Kristova... U Isusu čovjek postaje novo stvorenje.“

U zajednicu se ulazi slobodno, nakon razgovora s roditeljima i mladićem ovisnikom (ili djevojkom). Prihvat je besplatan, no svaka obitelj surađuje i pomaže koliko može. Dnevni raspored uključuje molitvu, rad, priopćavanje vlastitog iskustva drugima, slušanje primjedbi o sebi od strane drugih. Dnevno se izmole tri krunice, sluša Božja riječ. U zajednici se ne puši, ne pije, nema televizije (no pratili su npr. europsko prvenstvo u nogometu, ili pogledaju neki film zajedno), nema glazbe, osim što sami pjevaju uživo, nema slobodnog vremena koje bi netko organizirao sam sebi posve individualno. Svrha te stege je u tom da se mognu usredotočiti na sebe, bez "bježanja" u izvanjske stvari, od sebe. Život u zajednici je prigoda da se uzajamno upoznaju i poštuju te dobiju iskustvo da čovjek može pobijediti puno vlastitih ograničenja, lijenost i mnoštvo strahova. Ne primaju se psihički bolesne osobe. Za njih treba drukčija briga. Nakon takva zajedničkog života mnogi se vrate u život bez ovisnosti, sklapaju brakove, rađaju djecu. Pokazuju da je moguć nov život.

Postoje zajednice mladića i djevojaka, odvojeno, no od vremena do vremena organizira se susret gdje se mogu upoznati i u vidu budućeg braka. U svijetu postoje ove zajednice: 18 u Italiji, 2 u BiH, 8 u Hrvatskoj (Ugljane, Varaždin, Biograd, Vrbovec, Novigrad, Šišinec, Šarengrad, Vrbovec za djevojke), 1 u Sloveniji, 3 u Poljskoj, 1 u Rusiji, 1 u Austriji, 3 u Francuskoj, 1 u Velikoj Britaniji, 1 u Irskoj, 3 u SAD-u, 1 u Meksiku, 2 u Peruu, 3 u Brazilu, 1 u Argentini.

Ta je karizma u suvremenom svijetu odgovor na probleme kod mladih. Odgovor odozgor. Drago mi je da sam se, makar kratko, upoznao sa zajednicom u Šišincu, koja je organizirana na imanju župe Sv. Marte.